Tko bi rekao da će brentača, vatrogasni aparat za gašenje početnih požara, koju je kao devetogodišnjakinja držala u ruci, Moniki Aničić biti okidač za odluku o životnom pozivu? Ipak, tako je bilo i danas je 27-godišnja Monika ponosna djelatnica Javne vatrogasne postrojbe Osijek, gdje je jedina vatrogasna tehničarka i vozačica vatrogasnih vozila. Iza ove samo naizgled krhke vatrogaskinje, supruge i majke dvoje djece, krije se nevjerojatna snaga koju je pokazala na tzv. Kuperovom testu, gdje je odnijela sve bodove i potom se pridružila elitnoj osječkoj vatrogasnoj postrojbi.

– Završila sam Elektrotehničku i prometnu školu, Vatrogasnu školu i onda sam polagala za C kategoriju, a nakon svega mi se ispunila moja najveća želja da budem profesionalna vatrogaskinja. Šest godina radila sam kao zaštitar vatrogasac u jednom trgovačkom centru, i taj je posao nemjerljiv s ovim koji sada radim. Tu ljubav prema vatrogastvu ne mogu vam opisati, i to je posao gdje se problemi, u ovome slučaju požari, promptno rješavaju, a istovremeno se pomaže ljudima u nevolji – spremno će Monika, a na upit zbog čega nije, primjerice, odabrala rad u policiji, ili hitnoj pomoći, odgovorila nam je pomalo subjektivnim protupitanjem: “Tko još voli vidjeti policiju ili hitnu pomoć? Vatrogasci su nešto sasvim drugo”.

Iako do sada, srećom, nije imala priliku sudjelovati u gašenju većega požara, gdje bi uz bok svojim muškim kolegama ušla u vatrenu stihiju, Monika kaže da je išla na manje intervencije požara raslinja ili dimnjaka i, naravno, sjedila za upravljačem kamiona. Njezini radni kolege, naglašava, smatraju je potpuno ravnopravnom u poslu, iako ona sama kaže da, primjerice, neki teži aparat prilikom gašenja požara nije lako držati u ruci, odnosno nerijetko nad glavom. No, bude li prilike, ističe, pokazat će sve svoje vještine, iako su joj kolege rekli da će joj biti na usluzi za sve što joj bude bilo potrebno.

Od početka pandemije vatrogasne smjene traju 24 sata, pa potom djelatnici imaju tri slobodna dana. U tom režimu radi i Monika i kaže da, unatoč tome što ima djecu od tri godine i tek godinu dana, to joj ni najmanje ne smeta.

– Čuvaju ih suprug i bake, i s te strane ne moram se brinuti ni za što. Inače, suprug radi na tapeciranju namještaja i znam da strahuje za ovaj moj posao, baš kao i moja majka, no oboje me podržavaju. Drukčije i ne može biti, jer ono što sam željela uspjela sam ostvariti, i znam da radim najbolji posao na svijetu i to okružena divnim ljudima – priča Monika, pojašnjavajući da je ranije bila članica DVD-a Ivanovac, gdje su uvjeti rada ipak drukčiji, baš kao i na mjestu zaštitarke koji, kako kaže, također može biti opasan. Srećom, do sada nije imala nikakvih problema, kao ni “vatreno krštenje” u JVP-u Osijek, ali spremna je na sve. U danima bez požara, radni dan počinje joj dnevnom zapovijedi.

– Određuje se tko je na kojem vozilu, pregledamo ih, vatrogasci pregledaju opremu i potom palim rotaciju, gledam rade li sva svjetla i dr. Nakon doručka je nastava, potom vatrogasna vježba, pa ručak. Nakon odmora idemo u teretanu, a ja također volim voziti bicikl i rolati. Naravno, teretanu obožavam, zato i jesam ovako mršava – kroz smijeh će Monika koju podržavaju i u Ivanovcu gdje živi u obiteljskoj kući. Susjede su, kaže, ponosne na njezin rad i nerijetko joj signaliziraju kad je vide za upravlječem vatrogasnog kamiona, no ona naglašava da tijekom vožnje isključivo prati promet kako ne bi bilo nepredviđenih situacija.

– Neki mi trube, neki se čude kad me vide, a ima i onih koji mi ne daju prednost ni kad sam pod “rotirkama”. Jednostavno, vjerojatno su to predrasude jer sam žena, iako moram naglasiti da sam u razredu u školi imala još šest kolegica, a i u Vatrogasnoj školi bilo nas je sedam. Vjerojatno vlada predrasuda da mi žene ne možemo obavljati ovakve poslove jednako dobro kao muškarci, iako mogu reći da sam kroz školovanje za prometnog tehničara bila svjedokom da žena bolje vozi nego muškarac, a slično mislim i za sebe – ne glumeći skromnost kaže Monika, koja se po dolasku u JVP Osijek sprijateljila s Lidijom Vuksanić i Sinelom Bartnek, dispečerkama koje zajedno s njom čine žensku trojku u osječkoj vatrogasnoj postrojbi.

– One su mi super, ali i svi kolege s kojima se nerijetko nasmijem i, što je najvažnije, mnogo toga naučim. Od početka sam za njih Milica, iako mi je ime Monika. Smatram to nadimkom od milja i ne smeta mi, jer znam da me moje profesionalno okruženje smatra doraslom poslu koji radim – kaže simpatična i odlučna vatrogaskinja.

Izvor:Glas Slavonije